Za europski pristup Hrvatske izbjegličkoj krizi
Aktualna izbjeglička i migracijska kriza kojoj već šest mjeseci svjedočimo na globalnoj i europskoj razini u posljednja se dva tjedna manifestira i u Hrvatskoj – zasad samo kao tranzitnoj zemlji. Otada je gotovo 100.000 ljudi ušlo u Hrvatsku u bijegu od rata, radikalizma, ugroženosti, siromaštva i država u rasulu. Izbjeglice i tražitelji azila zavređuju naše suosjećanje i našu solidarnost, koja je temelj političke filozofije europskih pučana i ključno načelo cjelokupnoga europskog projekta.
Smatram da Hrvatska kao država i društvo – koje je prije samo dvadesetak godina skrbilo o gotovo milijun prognanika i izbjeglica – treba ljudski i solidarno pristupiti izbjegličkom valu, ali i odgovorno te korektno s pravnog i sigurnosnog stajališta. Iznimno cijenim napore policije, DUZS-a, vojske, zdravstvenih službi, Crvenog križa, lokalnih vlasti, međunarodnih organizacija, ali i svih drugih građana koji su se spontano uključili u pružanje pomoći izbjeglicama.
U ovoj krizi vrlo su brzo identificirane tri razine problema: operativna, pravna i diplomatska. Umjesto da Vlada sustavno upravlja krizom, ona nije razradila akcijski plan za predvidljvu kriznu situaciju te provodi mjere bez jasne strategije i dogovora s partnerima. Takva krizna improvizacija ne smije biti rješenje za suočavanje s migracijskim pritiskom.
Naime, Vlada je zakasnila s temeljitim pripremama za operativno prihvaćanje izbjeglica te je pogrešno procijenila dinamiku i veličinu priljeva nakon zatvaranja mađarsko-srpske granice. Nadležne službe nisu bile pravodobno uključene, a ni komunikacija središnje vlasti sa županijskom i lokalnom nije bila primjerena. No čini se da se to posljednjih dana ipak popravlja.
U pravnom pogledu neprovođenje adekvatne registracije izbjeglica nije u skladu s nacionalnim propisima, s europskom pravnom stečevinom ni s međunarodnim pravom, a Hrvatska istodobno gubi vjerodostojnost kao budući učinkoviti čuvar schengenske granice Europske unije, što je zahtjevan proces za koji joj je osigurano 120 milijuna eura u financijskoj omotnici prigodom pristupanja Uniji.
U vanjskopolitičkom pogledu kriza je pokazala sve slabosti Vladina diplomatskog djelovanja: ona nije uspostavila adekvatan dijalog sa susjednim državama niti je pokazala sposobnost da zajedno s njima pristupi rješavanju problema. Nedostatak koordinacije sa Slovenijom, političke napetosti s Mađarskom, nepotrebna blokada prometa sa Srbijom i štetne posljedice za vlastito gospodarstvo izazvale su priličnu nevjericu i nezadovoljstvo u institucijama EU-a.
Opća je ocjena da takvo ponašanje nije bilo europski refleks. Dapače, nema nikakve dvojbe da su posrijedi predizborni potezi kojima se Vlada na odlasku nastoji prikazati kao humana, a djeluje po načelu "šalji dalje". Stoga i ne čudi premijerov sablažnjivi komentar "šaraj malo", koji se odnosi na ljude u nevolji, a aludira na rasistički vic. Prikazujući se kao "velika zaštitnica nacionalnih interesa" uz neprimjerenu retoriku i pogrešne poteze prema susjedima, aktualna vlast nije nikoga impresionirala niti za takve poteze može dobiti podršku birača.
Budući da izbjeglice nisu evidentirane, ne mogu se lučiti po statusu, naime azilanti od ekonomskih migranata. Ne može se ignorirati ni sigurnosni aspekt migracijske krize. Stav je Europske pučke stranke da treba provoditi sigurnosne provjere kako bi se spriječilo da terorističke skupine iskoriste situaciju za ubacivanje svojih pripadnika na teritorij EU-a. Samo kombiniranjem instrumenata vanjske politike i unutarnje sigurnosti, a osobito upravljanja granicama i boljom razmjenom informacija, EU može smanjiti sigurnosni rizik.
O temi migracija intenzivno se raspravlja i u Europskom parlamentu. Nadležni povjerenik Avramopoulos, koji će uskoro posjetiti Hrvatsku, od početka je jesenskog zasjedanja održao niz rasprava sa zastupnicima. Komisija apelira na sve države članice da pokažu solidarnost te da među sobom podijele odgovornost. Parlament i Vijeće izglasali su dva prijedloga za premještaj 160.000 izbjeglica iz Italije, Grčke i Mađarske, ali broj izbjeglica i tražitelja azila stalno raste. Europski migracijski program Komisije, odobren u svibnju ove godine, a aktualiziran zasebnim paketom mjera, sveobuhvatna je strategija koja odgovara na migracijske izazove. Sadrži operativne, proračunske i pravne korake koji se moraju poduzeti odmah, a također sadrži strategiju za budućnost. Mi, europski pučani, u tom smo pogledu već predložili povećanje sredstava za migracije u proračunu EU-a za 2016. (Frontex, EASO, Europol, Eurojust, Cepol i FRA) u iznosu od 1,2 milijarde eura.
Ulazak velikog broja migranata u Grčku, Makedoniju i Srbiju, kao i podatak da se u Siriji nalazi 8 milijuna prognanika, a u Turskoj, Libanonu i Jordanu 4 milijuna registriranih izbjeglica, naznake su za to da najveći val izbjeglica i migranata vrlo vjerojatno tek predstoji. Zato su važni zaključci Europskog vijeća koji insistiraju na rješavanju stvarnih uzroka migracijsko-izbjegličke krize, na daljnjem mobiliziranju sredstava, učinkovitoj kontroli vanjske granice EU-a, na poštivanju zajedničke politike azila, Dublinske uredbe i schengenskog acquisa, na novčanoj pomoći Turskoj i drugim nečlanicama na jugoistoku Europe koje su pod migracijskim pritiskom te na nastojanju da se strukturira prihvat azilanata. No, najbitnije je da EU zadrži jedinstvo i izbjegne podjele po modelu istok-zapad, jer nastavak tog trenda mogao bi imati ozbiljne posljedice po odnose među članicama, osobito susjednim državama, te učvrstiti model egoistične reakcije.
Komisija je nadalje najavila nov niz zakonskih prijedloga, o kojima zastupnici raspravljaju u Odboru za građanske slobode i pravosuđe i Odboru za vanjske poslove. Prijedlozi među ostalim uključuju stalni mehanizam premještaja tražitelja azila, zajednički popis sigurnih zemalja podrijetla te učinkovitu politiku vraćanja izbjeglica. Svi ti elementi bit će dio evolucije Zajedničkog europskog sustava azila, koji s jedne strane traži rješenje za kažnjavanje krijumčara i organiziranog kriminala koji profitira od ljudske nesreće, a s druge strane mora naći pravu mjeru prihvatljive solidarnosti među članicama EU-a.
Vrlo bitna bit će konferencija na Malti u studenome, posvećena migracijama iz Afrike, a za Hrvatsku je još važnija konferencija koja će se 8. listopada održati u Luksemburgu i bit će posvećena izbjeglicama koje u Europu dolaze preko istočne mediteranske rute. Upravo je to prigoda za Hrvatsku da artikulira sva pitanja međusobne suradnje članica EU-a i nečlanica koje se nalaze na toj ruti, uključujući nefunkcioniranje Schengena na granici između Grčke i Turske. Hrvatska treba ujedno zatražiti financijsku i operativnu potporu institucija i članica EU-a. Za Hrvatsku je bitno da se dogovore modaliteti suradnje koji bi poštivali pravne okvire djelovanja i izbjegli logiku ponašanja "svatko za sebe". Susjedi će uvijek biti isti, a kriza će potrajati. Stoga je suradnja na europskoj razini jedino rješenje.
Države članice Europske unije imaju pravo na pojačanu kontrolu vanjskih granica u posebnim okolnostima visokog priljeva izbjeglica kako bi zaštitile svoje građane. To je zadaća koju i Hrvatska treba ispuniti. Učinjene iznimke ipak moraju biti privremene i unutar zakonskih okvira, uključujući moguću izmjenu Dublinske uredbe, na čemu će raditi Komisija. To međutim nikako ne može značiti da će Schengen izgubiti važnost, i to baš u godini u kojoj se obilježava 30. obljetnica potpisivanja sporazuma.
Prema prijedlogu Komisije Hrvatska bi trebala primiti razuman i objektivno prihvatljiv broj izbjeglica (nešto više od 1.000 ljudi). Kriteriji su pritom broj stanovnika, visina BDP-a, prosječan broj tražitelja azila na milijun stanovnika u razdoblju 2010–14. i stopa nezaposlenosti. Jasno je da su se u međuvremenu okolnosti promijenile zbog neprestanog priljeva izbjeglica. Uvjeren sam da će Komisija ponovno uzeti u obzir sve navedene kriterije, kao i činjenicu da je zanemariv broj ljudi koji su dosad zatražili azil u Hrvatskoj.
Najveća migracijska kriza od 1945. ima svoju globalnu, europsku i hrvatsku dimenziju te zbog toga zahtijeva cjelovit pristup, uključujući rješavanje problema na izvorištu, pri čemu glavnu ulogu treba imati vanjska i sigurnosna politika EU-a, njezina razvojna politika, kao i reformirana Europska politika susjedstva s ojačanom sigurnosnom dimenzijom. U predstojećim mjesecima i godinama trebat će zajedničkim radom još jednom potvrditi same temelje europskog projekta koje migracijska kriza stavlja na kušnju: čuvanje vanjskih granica, slobodu kretanja i solidarnost. Za Hrvatsku je vitalan politički konsenzus svih ključnih aktera i institucija, zato što se raspoloženje prema prihvatu izbjeglica u zemljama zapadne Europe može vrlo lako promijeniti. A u tom trenutku Hrvatska ne smije biti zatečena.